POVRATAK NA POČETNU STRANICU

VI STE POSJETILAC BROJ

 


Ukoliko želite reklamu na web portalu Fazan Doboj kontaktirajte nas. Grafički i web dizajn, brza i jednostavna izrada web stranica. Softverska rješenja iz oblasti Lovstva i Kinologije.
Kontakt VBsoft

 

 


VRIJEDNI TROFEJI SA CRNOG KONTINENTA USKORO U REPUBLICI SRPSKOJ

PRENOSIMO DOŽIVLJAJE IZ SAFARI LOVA KOJE NAM PRIČA DANILO PETROVIĆ IZ BANJA LUKE.

 

U uzbudljivom sedmodnevnom lovu u lovištu „Frontier Safaris“, najvećem u Južnoafričkoj republici, u kojem se izuzetno poštuje lovačka etika, odstrijelio sam više kvalitetnih trofeja, među kojima je najjači i meni na

Južno Afrička republika

/pogled na lovište/

jdraži prelijepi „Kudu“, kojeg još zovu i „sivi duh Afrike“.

Siguran sam da je svaki lovac na svijetu poželio da bar jednom u svom lovačkom vijeku ode u lov na Crni kontinent. Poslije godina sanjarenja, došao je trenutak da počnem da se spremam za takvu avanturu. Pripreme su trajale mjesecima. Razgovarao sam sa ljudima koji su praktično „afrički veterani“, razmišljao o izboru oružja i municije, nabavljao potrebnu opremu, ganjao karte, vize, itd. Posebno sam proučavao anatomiju i ponašanje afričke divljači. Same pripreme predstavljale su mi veliko zadovoljstvo. Praktično sam sve „proživljavao“ unaprijed.


Sve je počelo tako što mi je prijatelj Srđa Dimitrijević prepričavao svoje bogato lovačko isusktvo, stečeno po cijelom svijetu - Africi, Australiji, Novom Zelandu, Mongoliji, Kamčatki, Aljasci, Meksiku, Kanadi. Srđa je ujedno i suvlasnik više lovišta po svijetu, između ostalog u Južnoafričkoj republici. Kada smo razgovarali o afričkom safariju, spomenuo je da mu je to jedno od najljepših iskustava, i da planira da ponovo ide u Afriku sa grupom prijatelja, iako je do sada bio desetak puta. Pozvao me je da se pridružim grupi i ja sam bez oklijevanja pristao.


Pripreme: oružje, oprema, lijekovi...
Pripreme su počele početkom ferbuara 2011. godine. Srđa je kao iskusan afrički lovac, predložio da u lov idemo u maju mjesecu, kada je u Africi zima, u lovište „Frontier Safaris“, koje se nalazi na jugoistoku Južnoafričke republike, dva sata vožnje džipom od aerodroma u Port Elizabetu. Srđa nam je, putem svoje agencije Safari International, izvršio rezervaciju sedmodnevnog lova. Cijena je bila veoma korektna. U paketu smo dogovorili po sedam životinja. U cijenu nam je bilo uključen prevoz od i do aerodroma, smještaj, hrana i odstrel divljači. Obrada trofeja (dranje divljači, usoljavanje koža i čišćenje trofeja), avionske karte i iznajmljivanje oružja, plaća se dodatno.
S obzirom da je bilo dovoljno vremena do polaska potrudio sam se da saznam nešto više o Južnoafričkoj republici i običajima. Ono što mi je posebno bilo važno jeste da je to pojas u Africi u kojem nema malarije.


Glavna nedoumica bila mi je da li da nosim svoje oružje ili da oružje iznajmim u lovištu. Nakon dosta vremena provedenog u ispitivanju detalja, odlučio sam da oružje iznajmim.


Na takvu odluku uticala je Srđina sugestija, kao iskusnog lovca, i moja želja da put protekne bez problema, s obzirom na to da mi je to bio prvi put da idem u afrički lov i nisam imao iskustva sa transportom oružja i municije avionom. Moram da kažem da se nisam pokajao. Sve puške koje se iznajmljuju se odlične, u afričkim kalibrima i lovac ih sam upucava i prilagođava sebi. Međutim, ukoliko bih išao ponovo u Afriku potrudio bih se da ponesem svoje oružje. Procedure nisu komplikovane, a cijena transporta oružja i municije na kraju je jednaka cijeni iznajmljivanja. Svakom lovcu je lov svojim oružjem najdraži.


Što se tiče ostale opreme veoma je bitno poslušati savjet iskusnih. Lovci često ponesu mnogo više stvari nego što im je potrebno. Najbolji način da se to izbjegne je poslušati savjet ili pročitati spisak „packing list“ stvari i količina koje su vam potrebne, a koji vam dostave domaćini.
Tokom priprema nabavio sam novu uniformu i čizme. Savjet da čizme moraju biti dobro razgažene prije odlaska u Afriku ozbiljno sam shvatio, i mjesecima ranije sam ih nosio kako bi bile adekvatno razgažene. I pokazalo se da trud nije bio uzaludan. Veoma je važno imati udobnu obuću jer se dnevno prehoda i 20-tak kilometara. Posebnu pažnju posvetio sam izboru dvogleda. Nakon sati provedenih na internetu, i savjeta ljudi koji su već bili u Africi da dvogled mora biti zaista kvalitetan i po mogućnosti nekog od renomiranih proizvođača, odlučio sam se za model Leica Geovid HD 8x42 sa laserskim daljinomjerom, jer je daljinomjer svakako jedan od rekvizita veoma korisnih u afričkom lovu. I zaista, na terenu se pokazalo da je dobar i kvalitetan dvogled više nego potreban u afričkom lovu.


Polazak
Na put smo krenuli 23. maja sa zagrebačkog aerodroma. Iz Zagreba smo sletjeli u Frankfurt, gdje smo čekali skoro 5 sati na let do Johanesburga. Po sletanju u Johanesburg takođe smo imali skoro 5 sati do leta za Port Elizabet. Konačno, kada smo sletjeli u Port Elizabet, nakon 28 sati leta (sa pauzama između letova), dočekali su nas profesionalni vodiči (Professional Hunter, kako ih u Africi zovu). Nakon kratkog upoznavanja, ubacili smo stvari u džipove i krenuli na put do lovišta koji je trajao 2 sata. Većinu puta smo pričali o našim lovačkim dogodovštinama, a domaćini su nas bombardovali informacijama o navikama divljači, načinu lova i preporukama za dobar hitac.


Po dolasku u lovište smjestili smo se u lovačke bungalove. To su za afričke uslove odlično sređeni apartmani, u srcu lovišta. Zidani su od kamena i pokriveni samo trskom. Veličine su 15-tak kvadrata i imaju svoje kupatilo.


Lovište je veličine 30.000 hektara i najveće je u Južnoafričkoj republici. Vlasnik Beri je pravi div od čovjeka, ali svakako druželjubiv tip. Ono što je odmah bilo vidljivo je da se u lovištu itekako poštuje lovačka etika. Nije dozvoljen lov sa vozila i to je nešto što nam se odmah posebno dopalo. Posebno je važno istaći da je ovo ogromno lovište, da je lov veoma zahtjevan i da se veoma razlikuje od malih ograđenih lovišta (farmi) u kojima postoji pojilo na koje dolaze sve životinje.


Nakon toga, išli smo da biramo oružje kojim ćemo loviti. Odlučio sam se za dokazani afrički kalibar .300 Win.Mag. Puška je bila Winchester sa nosačima i optikom Leupold. Po izboru oružja uputili smo se na strelište. Strelište je profesionalno urađeno, sa metama postavljenim na 25, 50, 75, 150 i 250 metara. Svaki lovac sam upucava ouržje. Trebalo mi je 3 metka da upucam pušku i zadovoljno napustim stelište u iščekivanju narednog dana kada je trebalo da počne lov.


Uspješan prvi izlazak
25. maja u 7:00 časova ujutru, nakon doručka, moj vodič Džejson, bijelac, potomak doseljenika, rođen i odrastao u JA, njegov pomoćnik Zola, crnac, i ja stavili smo stvari u džip i krenuli u dio lovišta u kojem smo taj dan planirali loviti. Jutro je bilo prohladno i kišovito, ali nas ni loše vrijeme

Danilo Petrović pored odstrela

Lijep trofej Orixa-afrički ratnik

nije moglo pokolebati. Poslije 45 minuta vožnje parkirali smo džipa i put nastavili pješice. Trudio sam se da pratim vodiča u stopu. Iako je bilo hladno on je imao kratke hlače i s vremena na vrijeme je krivudao. Na taj način je izbjegavao neprijatan kontakt sa žbunjem koje po sebi ima bodlje i nije proizvodio nepotrebne šumove. Popeli smo se na liticu sa koje se vidjela velika dolina. Inače, teren je sav prekriven bušem, kako se u Africi naziva predio obrastao gustim žbunastim rastinjem, travom i ponekim niskim drvetom. Na preko kilometar udaljenosti ugledali smo dva oriksa, prelijepe antilope, koje ovdje nazivaju još i “pustinjski ratnik”. Vodič je rekao da krećemo u prikradanje i da se od tog momenta sva komunikacija svodi na gestikulaciju i pisanje po zemlji. Naglasio je da afrička divljač ima izuzetan sluh i vid i da će na najmanji nepotreban šum, ili ako nas primijeti, pobjeći. Nakon nekog vremena skratili smo distancu i zastali da provjerimo gdje su oriksi. Sada smo bili na 300 metara udaljenosti i vidjeli smo samo jednog oriksa. Nastavili smo da se prikradamo po nespristupačnom terenu i kada smo prišli na 200 metara vodič je rekao da budem spreman za pucanje. Napravili smo još par koraka i postavio sam se za pucanje. Međutim, prikradanje po teškom terenu ostavilo je svoj danak, bio sam veoma zadihan i nikako nisam mogao da smirim disanje. Končanica je šetala po oriksu gore dole i nisam pucao. Afričke životinje su veoma otporne i svaki loš pogodak značio bi gubitak trofeja. Oriks se dao u trk i pobjegao. Ne znam da li sam bio više nervozan od uzbuđenja ili ljut što sam propustio priliku da odstrelim oriksa.  Nastavili smo dalje sa hodanjem. Pravili smo kraće pauze tokom kojih smo pričali o životinjama, navikama, kako tre

ba plasirati pogodak i slično. Bilo je već popodne, kada je vodič ugledao jednog oriksa. Bili smo na svega 300 metara od njega. Vjetar je bio povoljan, duvao je u našem pravcu, i nama je ostalo samo da pazimo da nas ne primijeti dok se prikradamo. Prišli smo na 150 metara. Oriks se lagano kretao kroz buš. Nanišanio sam i pratio ga. Kada je zastao, povukao sam obarač. Životinja je odmah pala. Pogodak je bio savršen. Ipak, prepunio sam pušku i još neko vrijeme držao životinju na nišanu. Prišli smo životinji i izbliza je pregledali. Trofej je zaista bio impozantan. Uslijedilo je čestitanje nakon čega smo se fotografisali. Trebalo nam je dosta vremena i muke da nas trojica dovučemo tu veliku antilopu do džipa i natovarimo je. Krenuli smo put kampa i po dolasku u kamp, oriksa smo ostavili u hali za deranje životinja i štavljenje kože, a mi smo otišli da ručamo i malo se odmorimo. S obzirom da je ostalo malo vremena do mraka, odlučili smo da idemo u bliži dio lovišta i probamo naći neke životinje. No oriks je bio jedini trofej prvog dana. Otišao sam na spavanje pun uzbuđenja i pozitivne energije, u iščekivanju novog lovnog dana. Ipak, umor nakon cjelodnevnog napornog pješačenja je učinio svoje i zaspao sam čim sam legao u krevet.   

 

Dan 2.
Ustao sam u 6 sati, spremio se i otišao na doručak. Tamo je već bi moj vodič Džejson, nasmijan, u svojim kratkim hlačama sa šoljom kafe u rukama. Dok sam doručkovao, vodiči su bili okupljeni oko karte lovišta i dogovarali se o podjeli lovnih rejona za taj dan. U 7 sati već smo bili u džipu. Sa nama je bio tamnoputi pomoćnik Zola i pas Mings. Vani je prestala kiša i mi smo nastavili da se krećemo kroz lovište u nadi da će životinje početi da izlaze. Dok smo još bili u vozilu Zola nam je signalizirao da vidi krdo Red Hartebeast-a (u slobodnom prevodu crveno žilavo govedo). Ovo je jedna od tri najbrže vrste antilopa

Danilo Petrović pored odstrela

Red Hartebeast

u Africi. Podigao sam dvogled u pravcu u kojem su moj vodič i pomoćnik gledali i na udaljenosti od 600 metara jasno sam mogao vidjeti krdo ovih antilopa. Bilo ih je desetak. Dva su bili mužjaka. Vodič je rekao da je predvodnik krda odličan trofej i odmah smo krenuli da im se prikradamo. Poslije sat vremena prikradanja i hodanja paralelno sa krdom koje se kretalo drugom stranom ukazala se prilika za pucanje. Ugledao sam mravinjak, kojih je tamo jako puno i visine su 50-tak cantimetara, i odlučio da ga iskoristim kao naslon. Sjeo sam ispred mravinjaka, postavio pušku na njega i čekao na znak vodiča da mogu pucati. Udaljenost je sada bila 180 metara. Nakon minut osmatranja imao sam predvonika krda jasno na nišanu i kada sam dobio znak da mogu pucati povukao sam obarač i divljač je pala u vatri. Kada smo prišli divljači vodič je izmjerio rogove i rekao da je trofej zaista odličan. Nakon čestitanja uslijedilo je slikanje. Nakon toga smo utovarili divljač na džipa i odvezli u halu za deranje. Zola je ostao da dere divljač, a Džejson i ja smo se vratili u lovište. U međuvremenu je počeo da duva jak vjetar. Popeli smo se na jedno uzivšenje i dvogledom pretraživali teren u nadi da ćemo vidjeti životinje. Više od dva sata smo posmatrali samo jednu bradavičastu svinju. Iako je bila u planu odstrela, trofej nam se učinio prosječnim, pa smo odlučili da nastavimo dalje u potrazi za drugim životinjama. Odjednom, Džejson je pokazao u pravcu drugog brda. Podigao sam pogled i vidio sam 4 antilope gnu. Radilo se o plavim gnuovima (Blue Wildebeast) koji su bili u planu odstrela. S obzirom na to da su bili daleko počeli smo da im se prikradamo, ovaj put nešto neopreznije jer je vjetar duvao u našem pravcu i nije bilo bojazni da nas čuju. Dok smo prilazili koristili samo grmlje buša kao zaklon. Baš kada smo pomislili da smo im blizu gnuovi su počeli da se udaljavaju od nas. Praćenje je trajalo više od dva sata. U međuvremanu smo bili primorani da ubrzamo tempo i pokušamo da se postavimo paralelno sa njima. I uspjeli smo. U jednom trenutku smo bili paralelno sa njima krećući se suprotnom stranom brda. Ali primijetili su nas i vodič me je bukvalno povukao da sjednem i rekao da se ne pomjeram. Sjedili smo tako 10-tak minuta i osjetio sam da mi je hladno i da sam mokar. Pogledao sam i shvatio da sjedimo u prilično dubokom blatu ali nije bilo šanse da se pomjerim. Mirovali smo neko vrijeme posmatrajući gnuove koji su se u međuvremenu opustili i nastavili da brste grmlje. Lagano sam podigao pušku, napravio sebi oslonac i dao znak vodiču da sam spreman za pucanje. On je pažljivo posmatrao kroz dvogled i čekao da vidi koji je najbolji trofej. Dok sam čekao na njegov znak shvatio sam da se pomjeram, da klizim, i da više nemam dobar oslonac za pucanje. Bili smo u blatu na padini brda i jednostavno smo klizili prema dole. Pokušavao sam da se ukopam što je bolje moguće i napravim oslonac čizmama a da pri tom ne napravim niti jedan nepotreban šum. Kada sam uspio dao sam znak vodiču i on mi je uzvratio dozvolom za pucanje. Pažljivo sam nanišanio i opalio. Divljač je počela da trči i napravila nekih 30-tak metara i zastala.


Bio sam siguran da sam pogodio ali sam brzo prepunio i ponovo nanišanio i povukao obarač. I drugi put sam pogodio, ali je gnu napravio još desetak koraka i ušao u buš. Ponovo sam prepunio i čekali smo da vidimo da li i gdje će izaći. Poslije 10 minuta čekanja odlučili smo da priđemo i vidimo izbliza. Spuštanje sa padine i penjanje na drugu stranu bilo je zahtjevno ali kada smo prišli bušu gdje je gnu ušao vidjeli smo da životinja leži i da je mrtva. Kada smo je pregledali utvrdili smo da su oba pogotka bila odlično plasirana. Prvi je bio u pluća a drugi u vrat, ali je i pored toga divljač otišla 50-tak metara, što ide u prilog priči sa početka da su životinje veoma otporne i da pogodak mora biti savršen. Sada smo bili u drugoj vrsti problema. Džip je bio udaljen od nas 2 sata hoda, nije bilo ni pristupnog puta do mjesta gdje sam odstrelio gnua, a bili smo samo nas dvojica. Gnu je težak oko 400 kg. Napravili smo dogovor i Džejson je otišao do džipa i po pomoć, a ja sam ostao pored trofeja kako bi Džejson po povratku mogao da locira mjesto. Nakon 3 sata Džejson se vratio sa 5 tamnoputih pomoćnika. Poslije slikanja, izvadili su utrobu kako bi ga bilo lakše nositi do džipa. Nakon napornog hodanja i nošenja divljači do džipa konačno smo bili na putu prema kampu. Po povratku u kamp otišao sam da se presvučem i pripremim za večeru. Na večeri smo razmjenjivali iskustva od tog dana i maštali o narednim danima i lovu koji je bio pred nama. Otišao sam na spavanje i sa nestrpljenjem čekao naredni dan.


Dan 3.
I treći dan je počeo kao i prethodna dva. Ustajanje, doručak i planiranje, sve je bilo gotovo do 7, i već smo bili na putu ka dijelu lovišta koji nam je za taj dan bio određen. Bio sam srećan i zadovoljan lovom prethodna dva dana, ali sam cijelo vrijeme razmišljao o trofeju koji mi je bio posebno važan. Kudu! Sivi duh Afrike. Dogovorio sam sa Džejsonom da nam je kudu prioritet i da se skoncentrišemo taj dan samo na lov kudua. Dan je bio prelijep. Sunce je bilo visoko, i iako je bilo još jutro temperatura je bila skoro 30 stepeni što je trosatno pješačenje učinilo interesantnijim. Međutim, niska vlažnost vazduha smanjivala je subjektivni osjećaj toplote, a znoj je momentalno isparavao sa odjeće, tako da sam imao osjećaj da se uopšte ne znojim. Pretraživali smo teren pažljivo ali od kudua nije bilo ni traga. Usput smo vidjeli prelijepe antilope – nijale, pa čak i slonove. Priroda ja zaista bila prelijepa.

Danilo Petrović pored odstrela

/Kudu Sivi duh Afrike/

U jednom trenutku vodič je ugledao kudue, dvije ženke i jednog prekrasnog mužjaka. Međutim, udaljavali su se od nas. Bili su daleko i nikako se nisu zaustavljali. Mi smo ih pratili dvogledima i na kraju smo samo mogli konstatovati da treba da nastavimo dalje. Kako smo bili blizu kampa, otišli smo na ručak. Poslije ručka uputili smo se u drugi dio lovišta. Poslije sata vožnje i sat vremena hodanja na suprotnoj strani litice ugledali smo krdo kudua na 800 metara udaljenosti. Bilo je 6 ženki i jedan mladi mužjak. Vodič je rekao da je siguran da je tu negdje i veliki mužjak, te da trebamo pokušati da im priđemo u nadi da će se pojaviti i veliki mužjak. Nakon pola sata prikradanja, kada smo prišli na 200 metara, ugledao nas je jedan noj koji je digao čitavu uzbunu i sve životinje su pobjegle. Inače, dovoljno je da neoprezan pokret primijeti bilo koja životinja koja se nalazi u okolini, pa da upozori sav živi svijet u krugu od nekoliko stotina metara. Kako je već pao mrak preostalo nam je jedino da se vratimo u kamp. Bio sam razočaran neuspješnim lovnim danom, ali sam sa još više nestrpljenja iščekivao novi dan, nadajući se novoj lovačkoj sreći.


Dan 4.
Jutro je bilo prohladno ali je bilo vedro i bilo je samo pitanje vremena kada ce temperatura dostići svoj maksimum za to doba godine. Uputili smo se u isti dio lovišta gdje smo juče vidjeli kudue. Dok smo se penjali na jednu uzvisinu vodič se zaustavio i podigao ruku kao znak da i mi treba da učinimo isto. Stajao sam nepomično i pokušavao da uočim divljač u pravcu u kojem je on gledao svojim dvogledom. Ugledao sam impalu, mužjaka, prelijepu životinju. Bio je to dobar trofej. Vodič mi je dao znak da idemo da mu se približimo. Korak po korak pratio sam vodiča u stopu. Kretali smo se zaklonjeni bušem i povremeno smo izvirivali da vidimo da li je impala još na mjestu i da izmjerimo daljinu.

Danilo Petrović pored odstrela

/Impala/

Kada smo bili na 214 metara vodič mi je signalizirao da se namjestim za pucanje. Postavio sam štapove i naslonio pušku. Kada sam smirio disanje i precizno nanišanio povukao sam obarač. Pucanj se prolomio dolinom. Impala je pala ali se nakon par sekundi digla i počela da hoda od nas, laganim hodom. Brzo sam prepunio, nanišanio, i ponovo pucao. I nakon drugog pogotka divljač je pala. Još jednom sam prepunio pušku i nanišanio za svaki slučaj. Nakon što smo minut sačekali i vidjeli da se divljač ne miče krenuli smo prema njoj. Trofej je zaista bio lijep. Uslijedilo je čestitanje i slikanje, a zatim smo divljač odnijeli do džipa. Potom smo se vratili u kamp kako bismo ostavili divljač na dalju obradu trofeja. Bilo je već podne kada smo se vratili u lovište. Naša potraga za kuduom trajala je skoro do večernjih sati ali nažalost bez uspjeha. Nakon nekoliko sati hodanja i izviđanja u potrazi za kuduom shvatio sam u stvari zašto ga zovu sivi duh Afrike. Ipak, nisam se dao pokolebati. Odlučili smo da krenemo prema kampu u nadi da će sutrašnji dan dati bolje rezultate. Na povratku prema kampu vodič je ugledao na jednoj maloj čistini sa naše lijeve strane dvije bradavičaste svinje, mužjaka i ženku. Podigao sam dvogled i izmjerio daljinu, skoro 300 metara. Vodič je nekoliko trenutaka posmatrao taj prizor i kratko prokomentarisao da je mužjak jako dobar trofej i da vrijedi pokušati. Brzo sam uzeo pušku i krenuo za njim. Hodali smo sporo pazeći da ne napravimo ni najmanji šum. Bradavičaste svinje su jako osjetljive i oprezne i na najmanji šum će pobjeći. Poslije 10-tak minuta bili smo u poziciji za pucanje. Međutim, svinje više nisu bile tu. Sačekali smo nekoliko minuta, ali svinje se nisu pojavljivale. Čistina je bila prazna. Vodič je legao na stomak i puzeći izašao na rub čistine ali je samo mogao konstatovati da nam je propala i ova šansa. Dok smo se vraćali prema džipu rekao mi je da sam upravo imao priliku da vidim koliko su to oprezne životinje. Sigurno su nas čule ili nanjušile i odmah su pobjegle sa čistine u buš. Po dolasku u kamp smo večerali oko logorske vatre i prepričavali svoj dan ostalim lovcima. Otišao sam na spavanje ali san nije htio na oči. Stalno sam razmišljao o kuduu. Sutra je novi dan. Optimizam me nije napuštao.

 

Dan 5.
Ovaj dan je počeo kao i svaki drugi. Iako sam tu noć spavao jako malo osjećao sam se odlično i spremno. Jutro je bilo prelijepo, vrijeme je bilo lijepo, vazduh je bio svjež i ja sam disao punim plućima. Kretali smo se kroz lovište već više od dva sata kada me je tamnoputi pomoćnik Zola povukao za rame da stanem. Stali smo sva trojica i pogledali u pravcu u kojem je pokazivao rukom. Iskreno, ja nisam vidio ništa, ali njih dvojica su žustro pričali na lokalnom jeziku plemena “Zulu”. Nakon dvije minute moj vodič Džejson preveo mi je o čemu su razgovarali. Naime, Zola je vidio 4 ženke kudua kako pasu. Podigao sam dvogled i tek tada sam ih vidio. Daljinomjer je pokazivao 1.600 metara. Vodič mi je rekao da krećemo prema njima jer misli da tu mora biti i jedan dobar mužjak.

Danilo Petrović pored odstrela

/Plavi gnu Blue Wildebeast/

Vjetar je duvao u nas što je bilo jako dobro. Vodič je predložio da uđemo u kanal dubine 30-tak cantimetara i da jedan dio puta pužemo kanalom s obzirom na to da je na taj način šansa da nas ženke uoče bila manja. Kanal je napravila bujica i krivudao je između buša. Vodič je puzao prvi. Kanal je bio sav blatnjav ali nama to nije smetalo. Puzali smo kanalom veoma polako skoro sat vremena. Ja sam puzao na leđima a na grudima sam držao pušku. Na jednom mjestu se kanal račvao i vodič je predložio da tu izađemo iz i dalje prikradanje nastavimo kroz buš. Dogovorili smo se sve što je bilo potrebno kao i da će dalja komunkacija biti pisanje po zemlji. Takođe mi je rekao da ako se mužjak negdje i pojavi to će biti između dva buša i da će to biti jedina prilika za pucanje. Naime, vidio je jednu od ženki kako je prošla iza dva buša između kojih je bilo svega jedan metar razmaka i pretpostavio je da će i mužjak, ako je tu negdje, proći tim putem i evenutalno zastati između ta dva buša da pogleda. Ako stane to će biti jedina prilika za dobar hitac i trajaće svega sekund ili dva. Džejson je puzao prvi dok sam ja pratio ženke kudua kako pasu. Zatim je on motrio na njih dok ja pužem i čim bi jedna digla glavu on mi je signalizirao i ja sam morao da se ukopam u mjestu i sačekam da nastavi da pase. Leđa su me već užasno boljela od puzanja i konstantnog pogleda prema gore ka mjestu gdje su ženke pasle. U jednom trenutku Džejson mi je rekao da izmjerim daljinu. Napisao sam mu - 314 metara. Napisao mi je to je to, bliže im ne možemo prići. Postavio sam pušku i nanišanio u prostor između dva buša gdje smo očekivali da bi se kudu mogao pojaviti. Pogledao sam na sat, bilo je već tri sata popodne. Bili smo umorni, iscrpljeni i žedni ali je želja da nađemo kudua bila jača. Ležali smo tako 20-tak minuta kada se odjednom na par metara ispred cijevi puške pojavio Duiker. To je inače noćna životinja, hrani se i kreće samo noću i tada se i lovi. Pogledao sam prema Džejsonu, a on mi je samo očima pokazao da se ne mrdam. Duiker je nakon par sekundi udario nogama i počeo da trči što je dalo signal ostalim životinjama da nešto nije u redu. Ženke kudua koje su do tada pasle samo su ušle u buš. Nisam mogao vjerovati šta se događa. Da li je moguće da mi ovakav lov pokvari noćna životinja usred bijela dana.  Džejson je takođe bio ljut, ali mi je napisao da imamo još vremena do mraka i da moramo biti strpljivi. Ležali smo tako još skoro sat vremena prije nego se prva ženka ponovo pojavila. Vrat i kičma su me užasno boljeli, ali sam i dalje na nišanu držao onaj prostor između dva buša. Nisam htio da se desi da se kudu pojavi a da ja nisam spreman. Nakon skoro sat i po vodič mi je šapnuo, spremi se, vidim rogove. I zaista, sa lijeve strane je dolazio kudu. Vidjeli su se samo vrhovi rogova. Nišanio sam, srce je lupalo i ja sam pokušavao da smirim disanje. U jednom trenutku kudu je zastao između dva buša, baš kako je vodič i pretpostavio. Nanišanio sam centar ramena i povukao obarač. Pucanj moćnog kalibra .300 Win. Mag. se prolomio. Kudu se srušio, a ja sam ustao i brzo prepunio pušku. Bio sam spreman za još jedan hitac. Ali vodič je odmah rekao da neće biti potrebe jer je pogodak savršen. Zola je na sav glas rekao “very good Sir”, što je jedna od svega nekoliko rečenica koje zna reći na engleskom. Popeli smo se do mjesta na kojem je ležao kudu. Impozantna i prelijepa životinja. Bio sam presrećan. Kako je već bilo kasno i mrak je trebalo da padne za 15-tak minuta, brzo smo se slikali, a zatim odradili sve pripreme (mokrenje na par metara oko životinje i ostavljanje kačketa na tijelo) kako bismo kudua ostavili u lovištu tu noć. Naime, to je životinja teška skoro 500 kg, a teren je nepristupačan, tako da nas trojica nismo mogli sami da ga iznesemo iz lovišta. Bio sam skeptičan povodom ovog plana, ali mi je Džejson objasnio da ne treba da se brinem, da je to standardna procedura i da ćemo sutra doći sa više ljudi da ga iznesemo iz lovišta. Što se tiče grabljivica i predatora objasnio mi je da im se gadi urin i ljudska dlaka (zato smo ostavili kačkete), te da životinju neće dirarti ni ptice ni šakali. Krenuli smo prema džipu. Već je bila noć kada smo stigli u kamp. Ja sam bio presrećan. Sivi duh Afrike je bio moj. Ostvarila mi se želja i sav trud se isplatio. Više nisam osjećao ni umor ni bol u leđima i vratu. Cijelu veče sam ostalima prepričavao kako je sve izgledalo taj dan. Otišao sam da spavam ali sam sa nestrpljenjem iščekivao jutro kako bismo otišli i donijeli kudua iz lovišta.

 

Dan 6.
Krenuli smo u 7 časova prema dijelu lovišta i mjestu gdje smo ostavili kudua. Poveli smo još četvoricu ljudi. Kada smo konačno stigli vidio sam da zaista ništa nije ni prilazilo kuduu. Trofej je bio nedirnut. Htio sam da snimam kako ga nose do mjesta na kojem smo ostavili džipa, ali sam ja kao šesti čovjek trebao da pomognem držeći rogove i pazeći da negdje ne zapnemo i ne slomimo ih. Odnijeli smo kudua do džipa a zatim smo se odvezli do kampa i ostavili kudua na dalju obradu trofeja. Vratili smo se u lovište jer nam je još ostalo da odstrijelimo bradavičastu svinju - warthog-a, i duikera. U međuvremenu je počeo da duva užasno jak vjetar, a divljač se tada ne kreće, uglavnom se krijući u bušu. Vratili smo se popodne u kamp na ručak i čekali smo veče da pokušamo loviti dajkera. Naveče smo krenuli u lovište. Išlo je više ekipa. U toku noći smo na jednom mjestu ugledali dajkera. Vodič mi je dao signal da mogu da pucam. Pucao sam i divljač je pala u vatri. Manje više i ovaj dan je bio uspješan. Ostao je još jedan dan boravka u lovištu i jedan trofej za odstrijeliti. Nadao sam se da će vrijeme biti bolje i da ćemo biti u prilici da odstrijelimo bradavičastu svinju. Poslije večere otišao sam na spavanje i to je bila prva noć da sam se zaista naspavao. Bio sam opušten i zadovoljan dosadašnjim lovom.

 

Dan 7.

Danilo Petrović pored odstrela

/Bradavicasta svinja/

Ustao sam u 6 sati. Jutro je bilo prijatno svježe. Nakon doručka krenuli smo u lovište. Džejson je bio optimista s obzirom na to da nije bilo vjetra. Džipom smo se odvezli u jedan dio lovišta koji se nalazi 45 minuta vožnje od kampa u pravcu sjeveroistoka. Krenuli smo u pretraživanje terena. Uživao sam u prirodi i mirisu afričkog rastinja kada se suši od rose. Sunce je već bilo visoko i počelo je da prži. Polako smo se penjali na jednu liticu nadajući se da ćemo sa nje vidjeti svinje u dolini ispod. Kada smo stigli na vrh sjeli smo na jednu stijenu i dvogledima počeli pretraživati teren. Vidjeli smo dva plava gnua, ali od svinja nije bilo ni traga. Kratko smo se zadržali na toj litici i krenuli dalje. U međuvremenu je iznenada počeo duvati jak vjetar. Na momente smo se okretali leđima u pravcu iz kojeg je duvao vjetar kako bismo lakše izdržali nalete vjetra i smjanili suzenje u očima. I pored toga optimizam nas nije napuštao. Nastavili smo kretanje kroz buš pokušavajući da nađemo dobru poziciju sa koje bismo mogli bolje osmotriti teren. Nedugo zatim vodič je krenuo jednim strmim putem. Ispod nas je bila provalija, a paralelno sa nama pružala se padina na kojoj smo ugledali dvije svinje. Vodič je kratko pogledao kroz svoj dvogled i rekao da je trofej odličan i da moramo pokušati da ga pogodimo sa ove distance jer bi nas u suprotnom primijetili ako bismo se pokušali bliže privući. Izmjerio sam daljinu. 174 metra. Imali smo užasno jak bočni vjetar sa desne strane. Bio sam u panici da li ću plasirati dobar pogodak s obzirom na jak vjetar. Džejson je rekao da se ne brinem da će mi pomoći oko korekcije nišanjenja. Kada sam se namjestio i imao vepra jasno u optici Džejson mi je rekao da gađam 5 cantimetara udesno u odnosu na centar ramena. Srce mi je lupalo, adrenalin je uradio svoje, a meni je kroz glavu stalno prolazila misao da ako promašim ili loše pogodim i divljač ode više neću imati priliku za odstrel svinje jer se vrijeme sve više pogoršavalo. Nanišanio sam ali končanica je na vepru išla gore dole. Spustio sam pušku, duboko udahnuo i ponovo nanišanio. Sada sam bio potpuno smiren. Povukao sam obarač i vepar je počeo da trči nizbrdo u provaliju koju je prekrivao buš. Promašio sam, pomislio sam. Brzo sam prepunio pušku ali u tom trenutku mi je vodič, koji je pucanje posmatrao korz dvogled, rekao da neće biti potrebe za drugim hicem jer je pogodak bio odličan. Da budem iskren ja sam još bio u nevjerici s obzirom da sam nišanio u mjesto gdje se to inače ne radi, nadajući se da će na toj udaljenosti vjetar učiniti svoje i pomjeriti putanju zrna taman toliko da pogodi pravo mjesto, centar ramena. Silazimo u provaliju i tražimo vepra. I dalje ne vjerujem da ćemo ga naći. A onda Zola povika nešto na „Zulu“ jeziku. Džejson mi je odmah preveo da je našao vepra kako leži 30-tak metara lijevo od nas. Kada smo došli do vepra vidjeli smo da je pogodak zaista bio odličan. Sve zasluge za ovaj odličan pogodak idu vodiču Džejosnu i njegovoj procjeni koliko pomjeriti nišansku tačku u desno. Uslijedilo je slikanje i izvlačenje vepra iz lovišta. Zatim smo se vratili u kamp i odnijeli vepra na dalju obradu. Osjećao sam se odlično, lov je bio veoma uspješan, 7 dana i 7 trofeja, i ono što je najvažnije, kudu - meni najdraži trofej. Dugogodišnji san je ostvaren. Afrika je na mene ostavila poseban utisak i želja mi je da opet odem tamo u lov sa prijateljima. Iskustvo je zaista nezaboravno. Lov kakav sam ja imao u Africi od lovca traži dobru fizičku kondiciju, moć zapažanja, strpljenje i sposobnost da uputi precizan hitac. Sve to zajedno čini doživljaj jedinstvenim i nezaboravnim.

 

Pogled na smjestaj (odlicno urredjeni bungalovi)
Dajker
Pripreme za lov
Pogled na bungalove